Smeđi stakor - Rattus norvegicus, Berkenhout Smeđi štakor se često naziva i sivi, selac ili kanalizacijski, u Međimurju hrčica, a u Dalmaciji miš ili pantagana. Boja krzna može biti u različitim nijansama smeđe pa i riđe boje, pa i sa primjesama sive. Krzno na trbušnoj strani je svjetlije, čak i bijelo. Smeđi štakor može težiti između 230 i 475 g, a tijelo može narasti 20 – 25 cm.
Rep je nešto kraći od dužine tijela, bez dlaka i sasatoji se od 200 – 220 ljuskavih prstenova. Uši su mu male, njuška tupasta.
Vid smeđeg štakora je slab i prilagođen mraku. Može prepoznati obrise i pokrete na 10-ak metara udaljenosti. Nasuprot tome, sluh i miris smeđeg štakora su vrlo razvijeni, pa tako čuje zvuk od 100kHz (frekvencijsko područje ultrazvuka) dok primjerice ljudsko uho registrira zvukove u pojasu od 16 Hz do 20 kHz.
Živi uvijek u blizini čovjeka, te se udomaćio u naseljima, kanalizaciji, ruševinama, štalama, deponijima, podrumima, brodovima... Najčešće se naseljavaju u kanalizaciji, a razlog tome je što ne vole svjetlo, «sramežljivi» su i vole vlažna mjesta. Noćne su životinje, izvrsni plivači, penjači, pa i ronioci, te iznimno prilagodljivi uvjetima života. U objekte ulaze kroz nezaštićene odvode i različite rupe. Sivi štakor se na nekom području širi najčešće vrlo polako i oprezno, ali konstantno. Živi u hijerarhijski organiziranom čoporu na čijem je čelu dominantan mužjak koji je na to mjesto došao borbom.
Gnijezdo gradi u različitim materijalima na vlažnijim terenima. Leglo ima više ulaza na različitim nivoima koji su spojeni labirintom hodnika što može dovesti do urušavanja posebice starijih i napuštenih objekata.
Prema načinu ishrane je svejed ali neće uzeti hranu koju ne poznaje. Voli meso pa tako ponekad napada mlade piliće, patke i zečeve ako su mu dostupni. Nije agresivan, ali će napasti ako se osjeća ugroženim.
Pari se između ožujka i kolovoza. Ženka nosi mlade 22 do 24 dana, a koti se 5 – 7 puta godišnje. U svakom okotu se nalazi 6 – 12 mladih koji postanu spolno zreli kroz 75 dana, odnosno 2 – 3 mjeseca.